Koliki su dometi forum teatra u situacijama kada publika ne prepoznaje prikazano nasilje kao problem?

Koliki su dometi forum teatra u situacijama kada publika ne prepoznaje prikazano nasilje kao problem?

Piše: Ivana Seratlić

 

Prilikom izvođenja foruma, 1. marta u Ugostiteljsko-turističkoj školi, srednjoškolci su  postavili pitanje: „U čemu je ovde problem?“ i komentarisali da je u redu da Tamarina majka bude agresivna prema Emiliji jer ona ugrožava njenu ćerku time što je priznala da je zaljubljena u nju.

 

 

U kabinetu započinju razgovor direktorka i učenica Emilija. Direktorka objašnjava učenici da je primila poziv od Tamarine mame da moraju hitno da se sastanu. Tamara i Emilija su najbolje drugarice. Na jednom školskom odmoru, u dvorištu škole, Emilija joj je priznala da se zaljubila u nju. Tamara je zbunjena i ne zna kako da se postavi u ovoj situaciji, a ne želi da izgubi svoju najbolju drugaricu. Poverava majci šta se desilo u školi. Majka već sutradan zakazuje sastanak sa direktorkom da rasprave o ovom „nemilom“ događaju. Čuje se jako kucanje na vratima. U kabinet ulazi majka vidno uznemirena sa ćerkom koju drži čvrsto za ruku i u hodu povlači ka sebi. Pozdravlja se samo sa direktorkom ignorišući prisustvo ćerkine drugarice. Tamara je tiho pozdravila drugaricu i spustila pogled. Majka je besna i traži od direktorke da zaštiti njeno dete i izbaci Emiliju iz škole. Direktorka pokušava da smiri majku i da čuje oko čega je tačno nastao problem. Emilija i Tamara dobijaju reč da objasne šta se desilo na velikom odmoru ali majka sva napeta upada im u reč i nezaustavljivo komentariše „incident“. Osuđuje Emiliju izjavama kao što su: „Ali vi ne shvatate, ja sam zaprepašćena! Kao majka normalno je da brinem jer ona je spavala kod nas kući, ko zna šta je sve mogla mom detetu da uradi! Izgledala je kao normalna(..) To je bolest, to nije normalno i zahtevam da se izbaci iz škole!“ Direktorka objašnjava da to nije razlog da se izbaci Emilija iz škole i da zakon to ne dozvoljava, ali majka ustaje i nasrće na Emiliju sa rečima„Ma kad vi nećete da je izbacite, ja ću!“.

 

Ovo je prikaz jedne scene forum teatra koju su izveli članovi i članice udruženja  ALTERO - Asocijacija za lični trening razvoj i osnaživanje u srednjoj Ugostiteljsko-turističkoj školi u Beogradu. Forum scenu zaustavlja džoker/ica (osoba koja posreduje između glumaca i publike) u trenutku kada konflikt eskalira u čin nasilja. Osnovni cilj forum teatra jeste zajedničko traganje sa publikom za različitim nenasilnim rešenjima prikazanog problema. Publika može da učestvuje na dva načina: kroz davanje sugestija šta se može promeniti na sceni ili ulaženjem u neku od uloga, direktnim isprobavanjem različitih pristupa.

Ono što je posebno ostavilo utisak na mene da niko iz publike nije želeo da uđe u ulogu Emilije ili da se zauzme za njenu odbranu. To ću ilustrovati sledećim komentarima „ Neću da branim lezbaču“ ili „Ja bih to šakom rešio i kraj priče“. Takođe jedna učenica je pokušala da iznese svoje mišljenje da nasilje ipak nije opravdano bez obzira na sve, pri čemu joj se drugarica iz klupe suprostavila sledećim izjavama: “Nemoj da ih podržavaš! Ja se nikad ne bi družila sa lezbejkama i smeta mi i kad vidim da se drže za ruke!“ Na pitanje zašto bi joj neko smetao ukoliko nju ne ugrožava, odgovora: „Mene ugrožavaju oni svojom pojavom i ponašanjem i to me mnogo iritira“. Dobila je podršku od drugih učenika. Pošto su srednjoškolci/ke imali/e jako slične komentare na prikazan problem teško je bilo uspostaviti diskusiju. Jedan učenik je ušao u ulogu direktorke u nameri da pokuša da obavi razgovor sa majkom ali njegov pokušaj je ispraćen  podsmehom odeljenja. Forum teatar nije mogao da ispuni svoj primarni cilj traganja za različitim nenasilnim rešenjima situacije i sagledavanje problema iz različitih perspektiva. Postojala je jedna perspektiva koja je promovisala diskriminaciju: „Izbaciti Emiliju iz škole“, izolaciju: “Otvoriti posebnu školu za njih“ i odbacivanje: „Ne treba ni da se sa njima družiš jer veća je verovatnoća da ćeš da postaneš TO“ . Naš fokus se toga dana pomerio na otvaranje diskusije na temu da li je moguće nenasilno rešavati konflikte. Govorili smo i o važnosti aktiviranja onih koji pasivno posmatraju nasilje kako bi porazmislili i delovali u stvarnom životu. Zabrinuli su me komentari mladih da je slabost pokušati razgovorom rešiti konflikt, da je cinkaroš onaj ko javi policiji ili profesoru da će do konflikta doći ili ko su učesnici neke tuče. Na pitanje zbog čega bi se uzdržali od nasilja većina je odgovorila zbog propisanih kazni, a ni jedan učenik nije spomenuo da ne želi da povredi drugu osobu. „Ne znam šta vi hoćete sa tim ljudskim pravima, pa ovo je država Srbija“  je komentar koji govori o tome kako mladi vide naš društveni sistem i kako su ga usvojili kao izgovor za svoje ponašanje. Tolerisanje nasilja od strane državnih organa i širenje govora mržnje preko medija uzelo je maha do mere da se ne poštuju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na život. Šta nam to sve govori? Kolika je odgovornost svih nas kao građana i građanki kada nam se mladi zalažu za nasilje i diskriminaciju kao jedan od “načina rešavanja problema“? Forum teatar je jedan način probe za realnost  i jasno svedoči o devalvaciji vrednosnog sistema kod mladih. Nasilje su opravdali kao vrstu odbrane od „dominacije manjine“. Susreli smo se sa izjavom: „Neki zaslužuju da im se pokaže gde im je mesto“. Da li je ovo jedna realna slika odnosa većinske populacije prema različitostima po bilo kom osnovu (rasne, etničke, verske, klasne, na osnovu seksualne orijentacije)? Ovde kriterijume postavlja vršnjačka grupa, a činjenica je da je u ovom odeljenju tolerancija na nasilje bila velika. Pitanje je da li je ovo realna slika stavova mladih o diskriminaciji i nasilju prema osobama različite seksualne orijentacije? Prisetimo se koliko se tuča organizovano preko društvene mreže facebook gde su vršnjaci pravili događaj da „izmlate “ svog drugara.

 

 

Ovaj događaj me podstakao na razmišljanje kako se naše društvo odnosi prema diskriminatornom i nasilnom ponašanju kod mladih. Obično kao rešenje ovog problema se pojavljuje cilj - Rad na prevenciji nasilničkog ponašanja. Kako se kod nas ovaj cilj realizuje? Za ovaj problem treba  tražiti sistemska rešenja koja neće biti projektnog karaktera. Počnimo od aktivnosti koje se mogu realizovati u školama. Forum teatar je odlična tehnika za rad na temama diskriminacije i nasilja nad različitim društvenim grupama, ali jedan čas je nedovoljan za odeljenje iz ove moje priče sa kojima je potrebno kontinuirano raditi na promeni ustaljenih stavova. Potrebno je razvijati pozitivan pristup razlikama kroz obrazovanje, kontinuiranu saradnju škole sa roditeljima, NVO sektorom koji se bave temama nasilja, razvoj kritičkog mišljenja kod mladih kako bi menjali stavove zasnovane na stereotipima i predrasudama. Neophodno je dati prostor i podržavati mlade koji promovišu prave vrednosti. Podizanje svesti kroz medije o važnosti nenasilnih načina rešavanja konflikta, prava i sloboda svake individue i usvajanje maksime da za nasilje ne postoji opravdanje.

 

Login to post comments